Zagreb, 30 studeni 2014 god.
Autor : Jurica Kobler
POTRESNA ISPOVIJEST 'Prije 8 godina saznao sam da imam HIV. Iako sam gay, bio sam šokiran
Tomislav, sredovječni informatičar iz mjesta pedesetak kilometara udaljenog od Zagreba, homoseksualac koji se prije osam godina zarazio smrtonosnim virusom te se otad liječi i pokušava normalno živjeti, u povodu Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a govori za Nedjeljni o svojem slučaju. Jedini je uvjet bio da mu ne otkrivamo identitet
Moj život s HIV-om? Pa, naučio sam, sada mi je to već nekako uobičajeno. Uzimam lijekove, ne razmišljam o tome kako sam imao peh i bio nesmotren da se zarazim i nastavljam sa životom. Neću umrijeti, to je najvažnije”, rekao mi je u petak navečer Marko, pacijent zagrebačke Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”
Tog jutra razgovarao sam u jednom zagrebačkom kafiću na periferiji i s Tomislavom, informatičarom koji živi pedesetak kilometara od Zagreba, a koji HIV virus nosi u sebi već osam godina.
“Dobro se osjećam, redovito uzimam lijekove i živim posve normalnim životom”.
Njihovi životi s HIV-om, zapravo, nisu dramatični. Obojica uzimaju terapiju, dobivaju najsuvremenije lijekove i nemaju nikakvih zdravstvenih problema. Strah? To da, iako su se i Marko i Tomislav trudili uvjeriti me da je ipak riječ o bolesti koja više nije tako sablasno zastrašujuća kao kada se pojavila.
Seks bez kondoma
Kada 1. prosinca bude i u Hrvatskoj obilježen Svjetski dan borbe protiv AIDS-a moći će se konstatirati da se, zapravo, ipak nije mnogo promijenilo u odnosu okoline, ali i medija, prema oboljelima. Za okolinu su oni ljudi koje treba na neki način izolirati, a za medije senzacija iz koje treba napraviti “dobru priču”.
No, zato se drastično promijenio pristup u liječenju pa današnji lijekovi bude nadu da će HIV pozitivni u većini slučajeva, ako s uzimanjem lijekova počnu na vrijeme, živjeti normalnim životom do starosti. Još je spektakularnija vijest da su znanstvenici utvrdili da preventivno uzimanje lijekova u rizičnoj populaciji može spriječiti zarazu.
“Do infekcije je došlo zato jer sam imao seksualne odnose, a nisam koristio kondom. Zapravo, nepažnjom”, kaže mi Marko, ali ne otkriva je li riječ o odnosima sa ženama ili muškarcima. O HIV-u govori bez mnogo mistificiranja, kao da je riječ o infekciji koju je naprosto negdje “pokupio”.
“Zanima me, prije svega, kako ste reagirali kada ste saznali da ste HIV pozitivni. Je li to bio veliki šok?”, pitam Marka, a on mi posve mirno odgovara da se mogao nositi s lošom vijesti kada su mu je liječnici priopćili. “Nije to bio strašno veliki šok. Ne znam kako da vam kažem, ali zbog svoga života kao da sam očekivao da se tako nešto može dogoditi. Zato i nisam bio baš previše iznenađen kada sam saznao da sam HIV pozitivan”.
Virus na nuli
Dogodilo se to u vrijeme kada se o AIDS-u naveliko pisalo, a liječnici su upozoravali na rizike i preporučivali preventivu. Marko je to olako uzeo, a kada se zarazio, nije osjećao nikakve zdravstvene tegobe. “Išao sam na redovito testiranje i tada sam saznao da sam HIV pozitivan. Ostao sam na nogama kada su mi rekli”. Tada je počeo Markov život s HIV-om, s kojim će se najvjerojatnije družiti do kraja života. “Kako je to, pitate? Uvijek se čovjek boji bolesti, bilo koje, pa tako i ove. Pogotovo što se o njoj još uvijek malo zna. Mogu se očekivati razne komplikacije, ali kada se to već dogodi, moram se nositi s time”.
Pitam Marka razmišlja li o mogućim komplikacijama koje uvijek mogu doći. “Ne, ne razmišljam uopće da će mi se stanje pogoršati. Jednostavno, živim svoj život s HIV-om i sada je prekasno razmišljati o posljedicama. Što je, tu je”.
“Uzimate li redovito lijekove”? Odgovara da uzima i kako je sada stanje posve normalno. “Na nuli sam s virusom”.
Pitam ga koliko sve to utječe na njegov privatni život i može li se zapravo normalno živjeti s HIV-om. “Živim normalno, ne utječe to previše na moj privatni život, ali ni na poslovni”. Ipak, Marko kaže kako mnogi iz njegove okoline ne znaju da je HIV pozitivan, a tako je lakše i za njega. Nema nepotrebnih pitanja, sumnji, izbjegavanja i straha zbog toga što je bolestan.
“Oni koji znaju su u redu, oni koji ne znaju, i s njima je OK. Ali, što manje ljudi zna, to je bolje”.
Marko silno želi pokazati da se s HIV-om može živjeti bez problema i da je naprosto imao peh. Zanima me je li mu bilo neugodno ići liječnicima, na testiranja i preglede, na što mi odgovara “što se mora, nije teško. Ljudima s kojima sam blizak sve sam objasnio, to su prihvatili i sada nema dodatnih pitanja kako sam uopće “zaradio” virus”.
Sve vrijeme razgovora kao da je Marko želio poslati poruku “pa svima se tako nešto može dogoditi”. Reagirao je odmah kad je saznao da je HIV pozitivan i liječnici su mu odredili terapiju. Ništa dodatno nije pitao, medicinsko osoblje bilo je krajnje diskretno, a tako je i sve vrijeme dok se liječi. Nitko ne postavlja nepotrebna pitanja, nitko pacijente ne opterećuje bilo čime što je izvan medicinskih tema i Marko odlazi na kontrole bez neugode. “Mora se.”Tomislav, sredovječni informatičar iz mjesta pedesetak kilometara udaljenog od Zagreba, homoseksualac koji se prije osam godina zarazio smrtonosnim virusom te se otad liječi i pokušava normalno živjeti, u povodu Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a govori za Nedjeljni o svojem slučaju. Jedini je uvjet bio da mu ne otkrivamo identitet. Piše Jurica Körbler, snima Neja Markičević/Cropix
Moj život s HIV-om? Pa, naučio sam, sada mi je to već nekako uobičajeno. Uzimam lijekove, ne razmišljam o tome kako sam imao peh i bio nesmotren da se zarazim i nastavljam sa životom. Neću umrijeti, to je najvažnije”, rekao mi je u petak navečer Marko, pacijent zagrebačke Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”.
Tog jutra razgovarao sam u jednom zagrebačkom kafiću na periferiji i s Tomislavom, informatičarom koji živi pedesetak kilometara od Zagreba, a koji HIV virus nosi u sebi već osam godina.
“Dobro se osjećam, redovito uzimam lijekove i živim posve normalnim životom”.
Njihovi životi s HIV-om, zapravo, nisu dramatični. Obojica uzimaju terapiju, dobivaju najsuvremenije lijekove i nemaju nikakvih zdravstvenih problema. Strah? To da, iako su se i Marko i Tomislav trudili uvjeriti me da je ipak riječ o bolesti koja više nije tako sablasno zastrašujuća kao kada se pojavila.
Seks bez kondoma
Kada 1. prosinca bude i u Hrvatskoj obilježen Svjetski dan borbe protiv AIDS-a moći će se konstatirati da se, zapravo, ipak nije mnogo promijenilo u odnosu okoline, ali i medija, prema oboljelima. Za okolinu su oni ljudi koje treba na neki način izolirati, a za medije senzacija iz koje treba napraviti “dobru priču”.
No, zato se drastično promijenio pristup u liječenju pa današnji lijekovi bude nadu da će HIV pozitivni u većini slučajeva, ako s uzimanjem lijekova počnu na vrijeme, živjeti normalnim životom do starosti. Još je spektakularnija vijest da su znanstvenici utvrdili da preventivno uzimanje lijekova u rizičnoj populaciji može spriječiti zarazu.
“Do infekcije je došlo zato jer sam imao seksualne odnose, a nisam koristio kondom. Zapravo, nepažnjom”, kaže mi Marko, ali ne otkriva je li riječ o odnosima sa ženama ili muškarcima. O HIV-u govori bez mnogo mistificiranja, kao da je riječ o infekciji koju je naprosto negdje “pokupio”.
“Zanima me, prije svega, kako ste reagirali kada ste saznali da ste HIV pozitivni. Je li to bio veliki šok?”, pitam Marka, a on mi posve mirno odgovara da se mogao nositi s lošom vijesti kada su mu je liječnici priopćili. “Nije to bio strašno veliki šok. Ne znam kako da vam kažem, ali zbog svoga života kao da sam očekivao da se tako nešto može dogoditi. Zato i nisam bio baš previše iznenađen kada sam saznao da sam HIV pozitivan”.